Utemeljitelj zajednica Arka i Vjera i svjetlo, međunarodnih organizacija posvećenih osobama s intelektualnim teškoćama, humanist i ugledni duhovni pisac Jean Vanier umro je 7. svibnja u Parizu, u 90. godini života, okružen obitelji i rodbinom.
Ono što je skromno započelo na sjeveru Francuske 1964. kada je pozvao dvije osobe s intelektualnim teškoćama da dođu s njime živjeti kao prijatelji, danas se razgranalo u golemu mrežu od 151 zajednice u 37 zemalja, te 1500 zajednica Vjera i svjetlo rasprostranjenih u 82 zemlje. Živeći više od 50 godina s osobama s intelektualnim teškoćama, Jean Vanier promijenio je način razmišljanja prema njima i mnogima drugima koji su na rubu društva.
Strastveni zagovaratelj čovjeka i istine, Jean Vanier bio je humanist, filozof, teolog, vjerski i moralni autoritet te pisac čije je životno djelo nadahnulo generacije ljudi na svim stranama svijeta da ne posustanu u izgradnji društva u kojem ima mjesta za sve.
Rođen u uglednoj obitelji generalnoga guvernera Kanade, Jean se kao 13-godišnji dječak pridružio mornarici tokom II. svjetskog rata, želeći pridonijeti miru. Njegov otac tada je služio kao kanadski veleposlanik u Parizu, a njegova majka, delegat Crvenog križa, sudjelovala je u prijemu preživjelih u koncentracijskim logorima u Parizu. To je Jeana duboko obilježilo i napustio je mornaricu u dobi od 23 godine, tada kao zapovjednik na ratnom nosaču aviona, „kako bi slijedio Isusa i radio za mir”.
Godine 1962. doktorirao je filozofiju i započeo predavati na Sveučilištu u Torontu. Godine 1964., u dobi od 34 godine, posjetio je svog duhovnika, oca Thomasa Philippea koji je bio kapelan u instituciji u seocetu Trosly-Breuil sjeverno od Pariza, gdje je 40-ak muškaraca s intelektualnim teškoćama provodilo dane hodajući ukrug u svojoj sobi, a neki od njih bili su i u lancima. To je bio njegov prvi susret s „golemim svijetom patnje koji dotad nije poznavao“. Taj je susret za Jeana bila prekretnica života.
U kolovozu 1964. pozvao je dvije osobe s intelektualnim teškoćama, Raphaela i Philippea, da žive s njim u maloj kući u seocetu Trosly-Breuil, koju je nazvao „L’Arche”, hrvatski arka. Dijelili su jednostavan svakodnevni život, satkan od uzajamne pomoći i prijateljstva. Jeanova namjera nije bila osnovati instituciju, nego posvetiti svoj život odgovarajući na vapaje svoje dvojice prijatelja, čija ga je patnja ganula. Ipak, mala kuća L’Arche ubrzo je postala premala da bi dočekala sve volontere koji su željeli doći i osobe s intelektualnim teškoćama koji su jedva čekali da napuste tada mučne institucije. Svakodnevnim životom s najskromnijima, Vanier je neprestano podsjećao na darove onih koje je društvo ostavilo za sebe, čime je pokrenuo val dobrote i nježnosti prema najslabijima, koji se do danas nije zaustavio. Arkine kuće su se ubrzo počele množiti u Francuskoj i svijetu: u Kanadi 1969., Indiji 1970., Obali Bjelokosti 1974., na Haitiju 1975., u Australiji 1978. godine. Arka u Zagrebu ove godine slavi 10 godina postojanja i raste svakim danom.
Objavio je tridesetak knjiga i utjecao na tisuće ljudi u svijetu, slavnih i anonimnih, vjernika, profesionalaca, političara. Umjetnik mira, nikada nije prestao svjedočiti o bogatstvu prijateljevanja s najranjivijima, kojima je želio vratiti dostojanstvo i dati mjesto u društvu. Njegove knjige prevedene su na 29 jezika, a primio je i brojne nagrade, uključujući orden Légion d’honneur (najviše francusko odlikovanje), Pratitelj Reda Kanade, nagradu Pacem in Terris za 2013. i prestižnu nagradu Templeton koju je dobio 2015. godine.