ZA STOLOM U BETANIJI - Marko Ivan Rupnik

Promatrajući skupa evanđeoske pripovijesti o Betaniji, o Marti, Mariji i Lazaru vidimo da odnos s Kristom nije nešto očito, u njemu nema ničeg predvidivog; to je, naprotiv, dinamična stvarnost u ritmičkoj izmjeni boli i radosti, bolesti i ozdravljenja, žalosti i slavlja jer se radi o prijelazu iz smrti u život. Odnos s Kristom je put, ne jednostavno dozrijevanje, više parabola koja ima svoj početak i svoj cilj. Taj hod nije pravocrtan jer se ne odvija po zacrtanom projektu puta, pa, prema tome, ni po “projektu” života. Riječ je o pozivu, o glasu koji dohvaća, o licu koje zahvaća i zbog toga je povijest. Promatrajući skupa evanđeoske pripovijesti o Betaniji, o Marti, Mariji i Lazaru vidimo da odnos s Kristom nije nešto očito, u njemu nema ničeg predvidivog; to je, naprotiv, dinamična stvarnost u ritmičkoj izmjeni boli i radosti, bolesti i ozdravljenja, žalosti i slavlja jer se radi o prijelazu iz smrti u život. Odnos s Kristom je put, ne jednostavno dozrijevanje, više parabola koja ima svoj početak i svoj cilj. Taj hod nije pravocrtan jer se ne odvija po zacrtanom projektu puta, pa, prema tome, ni po “projektu” života. Riječ je o pozivu, o glasu koji dohvaća, o licu koje zahvaća i zbog toga je povijest. Dinamika poziva uvijek je povijest, ne neke izolirane osobe, nego u zajedništvu s drugima. Biti zahvaćeni Kristom znači postati dijelom tkiva, dijelom mreže odnosâ. Nije moguće da u isto vrijeme postoji prijateljstvo s Gospodinom i razdor s bližnjim. Poziv, tj. povijest onoga koji je dopustio da ga Krist zahvati, također je i poslanje, koje jednako tako nije projekt kojeg treba izraditi, nego svjedočanstvo koje tom pozivu treba dati, a on se poklapa s vlastitim spasenjem, konkretnim izričajem Božje ljubavi prema nama. A svjedočanstvo se daje glede pitanja koje zadire u srž, pitanja smrti.

Ljudi se, naime, razlikuju po svom odnosu prema temeljnom pitanju, pitanju vlastite nedostatnosti, koja je naime ontološka. Čovjek konstatira svoju prolaznost, nemogućnost da si zajamči život, da ga zadrži. Kako nadomjestiti tu životnu nedostatnost? To je pitanje po kojem se ljudi razlikuju. Krist je upravo od smrti učinio mjesto svoje najveće objave. Ne samo to. U smrti je izrekao sve ono što je Otac želio kazati ljudskom rodu. Zbog toga i onaj koji ga slijedi, koji je odgovorio na njegov poziv, živjet će svoj kairos, svoju puninu vremena, u krhkosti tipičnoj za ljudsko stanje, čineći od smrti razlog vjerovanja (usp. Iv 11, 15: “Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete”). Da bismo bolje razumjeli tu dinamiku poziva koji je prijateljstvo s Kristom i koji nas, iako bolesne i smrtne, dovodi do vječnog spasenja, do besmrtnosti i slavlja, potrebno je zacrpsti i u prethodno 10. poglavlje o Lazarovu uskrsnuću. U tom poglavlju Krist kaže da je on Dobri Pastir koji poziva svoje ovce, štiti ih i daje za njih vlastiti život. Poglavlje 11., u kojemu Krist uskrisuje Lazara, zaključuje se mržnjom prema Kristu i izričitom odlukom da ga se ubije, što je potvrđeno u 12. poglavlju, u kojem je organizirana gozba Kristu u čast. No poglavlje završava Kristovim upućivanjem prema Jeruzalemu u kojem ga očekuje smrt.

(iz predgovora)